Za Izabel

Tabuki je izabrao podnaslov „Jedna mandala“, mada je zapravo, gledano iz perspektive zapadnog sveta, reč o istraživanju, o traganju koje kao da sprovodi neki metafizički Filip Marlou. A s metafizikom se, u ovom grčevitom i hodočasnom traganju, sjedinjuje jedna potpuno ovozemaljska koncepcija života: ukusi, mirisi, mesta, gradovi, foto­grafije kao odraz naše uobrazilje, naših snova, ali i našeg svako­dnevnog iskustva. I onda? U svojoj napomeni, Tabuki nas upućuje na monaha u crvenom, na Helderlina i na jednu napolitansku pesmu. Njihov spoj možda deluje nesuvislo. A možda je bolje ne tražiti suvislost u jednom od najčudovitijih, najčežnjivijih i vizionarskim duhom najobdarenijih romana koji nam je italijanska književnost dosad podarila.