Vjetar i zastave

Kad započne s lektirom ovog, u svojem katkada upravo vrtoglavom vrludanju zapravo savršeno strukturiranog romana, naklonjeni će čitatelj, posebno ako se generacijski donekle podudara s autorom i većinom njegovih likova, isprva pomisliti da se našao na stranicama neke kronološki intonirane bildungs literature i nostalgično uzdahnuti za osamdesetim godinama, to više što će mu one gotovo iz svakog pasusa odjekivati i zvučno, glazbeno, rokerski, pankerski, novovalno – jer ima li uopće dobrih romana kojima ne bismo mogli na dva-tri albuma stisnuti i suvisli soundtrack, a Vava, koji već po vokaciji u svojoj pripovjedačkoj tehnici utjelovljuje sretan spoj glazbenog i književnog senzibiliteta, pravi je majstor u kreiranju takvih. Tek što čitatelj pomisli da se bezbrižno ljuljuška na valićima pretpostavljene fabule, početak će mu se naći odmaknut u daleku budućnost, a kraj će već biti dobrano iza njega. I još: zamršen mozaik ljudskih i međuljudskih odnosa, koji nas i opet majstorski nuka da se identificiramo s likovima i njihovim životnim storijama, polako će se, uza sva grananja, račvanja i tek naoko slučajne izlete u druge kontekste, sliti u jedan jedini.