Ulica jorgovana

Bezimena junakinja doseljava se u kuću s vrtom punim jorgovana. Zacijelo je od nečega pobjegla – i ona i stvari su „rasuti teret“. Zatječe stari mehanički pisaći stroj – kojim se ne služi ali na internetu pronalazi zvuk tipkanja. Dakako na kraju retka: zvonce. I to je lajtmotiv koji obilježava i tlaku useljavanja i privikavanje na novi prostor i snalaženje s novim ljudima i ritam njezine nutrine koja traži uporište. K’o zavraga prvo upoznaje mačku utjelovljenje „kraljice noći“ hirovitu i jogunastu pravu predstavnicu svekolike joj pripisane simbolike i ikonografije.Kad smo mi prazni i svijet je prazan. Kako se junakinja „puni“ unutra – zvukom pisaćeg stroja komunikacijom s mačkom mirisom jorgovana maljanjem zidova raspakiravanjem kutija i vreća – tako se puni i njezin „svijet“: kuća koju nastanjuju nesvakodnevni likovi s kojima mic-mic ulazi u interakcije. A to nužno stvara i komplikacije i nevolje i neželjene događaje… To je onaj fatalni početak: bejb nismo si kliknuli.Karmela Špoljarić piše s lakoćom pitko prede plete… kao da joj po onoj mehaničkoj tastaturi svi prsti lete brzinom profesionalne daktilografkinje. Kako junakinja „otkriva“ samu sebe tako i druge zatajene obespravljene razbarušene živote. fantazije i tlapnje odraslih i onih koji zauvijek čekaju neku Zvončicu da ih spasi. zarobljenih u prošlosti i izgubljenih u budućnosti… Neka ih – to smo svi pomalo.Jadranka Pintarić