Simon

Zvao se Simon. Dan ga je dijelio od sedamdeset i devetog rođendana. Imao je suprugu, djecu i stabilnu egzistenciju. Volio je dobru kapljicu, i bio je omiljen među ženama, ali…
Smrt ne pita.

U armenskom mjestašcu Berd odvija se ispraćaj pokojnika. Uz Simonov lijes okupljaju se mještani i četiri žene koje su ga voljele – svaka na svoj način i svaka usprkos svemu. Kada svi odu, one ostaju. Uz čašu vina nadiru im sjećanja, uz suze i smijeh započinju ispovijesti koje će iz temelja preoblikovati sve što znamo o ljubavi, boli i hrabrosti.

Uz neodoljiv miris mora, one govore o životu, o ljubavi koja nije uvijek bila lijepa, o muškarcu koji nije bio junak, ali je znao slušati, o tijelima koja pamte i čežnjama koje ne prestaju. Iako naslovna figura, Simon je tek nit koja povezuje živote Sofije, Suzane, Elize i Silvije – junakinja koje se stoički odupiru svijetu skrojenom protiv njih, i pokušavaju pronaći hrabrost, dostojanstvo i nadu.

„Naracija nas uvlači u gusti vrtlog ljudskih sudbina, ne ostavljajući čitatelju prostor za osudu. Ne možete osuditi čak ni Simona, kojeg autorica postupno transformira iz lakomislenog zavodnika u osobu koja pomaže voljenima u njihovim vlastitim preobrazbama – čak i „uskrsnućima“, ako želite. U najboljoj tradiciji proze Narine Abgarjan, tragično i sumorno u tekstu se isprepliće s vedrim i humorističnim trenucima.“ – Rossiyskaya gazeta

„U bogatom i slojevitom ornamentu teksta ima mjesta za armenski kulturni i nacionalni identitet, skrivene obiteljske tajne, noćna pjevanja u kapelici i miris meda s tijela ljubavnika. Ali nema mjesta za optužbe, osude ni moraliziranje bilo koje vrste. Zahvaljujući toj velikodušnoj prihvaćenosti, Abgaryanin roman posjeduje mudrost gotovo biblijskih razmjera – satkan je od priča ljudi čija srca kucaju i pokreću naš svijet.“ – Anna Delianidi, književna kritičarka

„Iznimna, dirljiva priča o ljubavi prema čovjeku.“ – Psychologies