Rat i kiša

Bruxelles, pandemija. Dok svijet ujedinjen strepi od Covida, on, Velibor, u ovoj literarno impresivnoj autofikciji kao da se jedini bori s drugačijom bolešću, autoimunom i vrlo rijetkom; uplašen je, no pomalo svojim stanjem i zabavljen. Suosjećamo s pripovjedačem, cijenjenim književnikom, porijeklom s naših prostora, u međuvremenu naturaliziranim Francuzom. Njegova osobnost, njegova lucidna pa i ludička promišljanja drže nas u titraju između zabrinutosti i trbušnog smijeha, vispren je i duhovit, naoko ciničan, a ustvari topao i silno empatičan. I vrhunski belgijski specijalisti i new age šarlatani slažu se naposljetku da su njegovi neugodni, skoro pa bizarni simptomi iskuljali kao posljedica potisnute ratne traume.

I eto nas u godini 1992. – pametan klinac, roker i pjesnik skita bosanskoposavskim bojištem, širom otvorenih očiju guta i u svoju crnu bilježnicu skicira nadrealne prizore užasa. Zgrožen anatomijom rata, pokušava dezertirati prije nego izgubi razum i odsrlja u vlastitu propast. Ratište je napučeno vojnicima i civilima, ni živima ni mrtvima, a naš momak ne može biti življi i daje sve od sebe da tako i ostane.

„Velibor Čolić, autor koji nakon godina francuskog egzila živi i radi u Bruxellesu, ispisuje ovdje roman istodobno komičan i gorak, oštar ali i – kad njegov pripovjedač polako zakorači prema svjetlu – na mahove ipak radostan. Tumarajući bojnim poljem taj Vaclav Havel svojom snagom i darovitošću evocira ironiju pisaca s europskog istoka, baš kao i teatar apsurda. Moćna knjiga o ratu, toliko glupoj pojavi.“ – Olivier Weber, predsjednik žirija nagrade Joseph Kessel