Nemoj ići u Anderlecht

Nemoj ići u Anderlecht -Srđan Gavrilović
 

Druga knjiga priča mostarskog pisca i urednika, belgijskog tragača za punijom pjenom dana, za tamnijom noći od onih što se nude na razglednicama europskih gradova, Srđana Gavrilovića, izniman je književni događaj koji se jednostavno ne smije omeđiti bilo kakvom odrednicom, pa čak ni lociranjem u moguću generaciju. Jer, Srđan je i više i manje od svoga okoliša, od sporih, često i nemuštih rečenica i zamornih slika ponuđenih u skupim opremama prestižnih nakladnika, on je tragač, usamljenik, apatrid u najboljoj varijanti trećemilenijskog čovjeka. Meta su filmovi, pivo, knjige i tek ponekad slični ljudi, zagubljeni u sumracima gradova, ili uznemireni prazninom na vrelom hercegovačkom suncu.

Njegovi su rubovi svijeta, tog sve gorčeg kolača što ga zovemo Europom, tog sve osamljenijeg i zlokobnijeg prostora iz kojeg je potekao, kroz koji jedino Neretva sijeva kao smaragdno svjetlo. Sve ostalo zastire tama. U toj tami, i tuđoj i našoj, i pojedinačnoj i zajedničkoj, stoji jedan visoki, zgodni mladić i srče pjenu iz pune čaše piva, u svojim velikim rukama pretače i dobrotu i zloću svijeta, postavlja pitanja, tek rijetko nudi odgovore. I zapisuje. Zapamtite ga, Srđan Gavrilović se zove.

Ivica Prtenjača