Lane koje traži Sunce

Bilo jednom jedno lane kojem je Sunce bilo ljepše od svega na svijetu. Sunce mu je grijalo leđa i sjalo na livadne zlatice divnih cvjetova. Otvaralo je ruže i budilo pčele. Ali kad bi Sunce zašlo, lane bi se rastužilo. Lane nije voljelo sumrak. Ni mrak lane nije voljelo. Ptice su tiho sjedile u gnijezdu, a ruže bi oborile svoje glave pune mirisnih latica. Sve je bilo neobično tiho i mirno, a Suncu ni traga. Nije lane uživalo u takvome svijetu. »Mama«, reče lane, »gdje se Sunce skriva noću?« »Ne skriva se, odlazi prijateljima na drugi kraj svijeta«, odgovorila mu je majka srna. »Kad ga ne vidimo, kažemo da je Sunce zašlo«. Kad je lane to čulo, obuze ga ljubomora. Želio je da Sunce uvijek bude samo s njim. I lane odluči: otkrit će gdje to Sunce zalazi. Sprijateljit će se sa Suncem, i onda ga Sunce nikada neće ostaviti. Kad je u proljeće osvanulo prvo sunčano jutro, lane se oprosti od svoje obitelji. I pođe dugim krivudavim putem prema Suncu. Ni jednom se nije osvrnulo… Otoplit će vam srce ova priča o ljepoti svijeta i života, i kad Sunce sja, i kad pada kiša, i kad nas Mjesečeva svjetlost obasjava, i kad paraju munje…