Franjo Kuharić

Zagrebački nadbiskup kardinal Franjo Kuharić bio je jedna od najvažnijih ličnosti novije hrvatske povijesti, i to u dva ključna razdoblja, u doba komunističke vlasti i potom u razdoblju samostalne Hrvatske. Iz pozadine, ne miješajući se izravno u konkretne političke događaje i procese, jako je utjecao na politički i društveni razvoj Hrvatske i na to kakva je Hrvatska danas. Začudo, o toj njegovoj ulozi i za njegova života, ali i nakon njegove smrti vrlo se malo pisalo, pa do danas nije bilo niti jedne relevantne knjige koja bi se time bavila.

Ova knjiga povjesničara Miroslava Akmadže to u potpunosti mijenja. Autor je desetljećima proučavao život i djelovanje kardinala Kuharića i tijekom svojeg istraživanja dobio uvid u tri fascinantna izvora. Prvo su to bili dosad nedostupni kaptolski dokumenti, koji su govorili o Kuharićevom cjelokupnom djelovanju kao župnika u Samoboru, glavnog urednika „Glasa Koncila“, biskupa, te potom nadbiskupa zagrebačkog, te i kardinala. Zatim je dobio uvid u donedavno tajni dosje što ga je komunistička Služba državne sigurnosti vodila o Kuhariću, a gdje se nalaze i transkripti tajno snimljenih njegovih razgovora. Napokon, autor je dobio uvid i u najvažniji izvor, vlastoručno pisane privatne dnevnike samog Franje Kuharića, u koje je on bilježio dnevne događaje, opisivao svoje susrete s raznim sugovornicima i zapisivao svoja razmišljanja i stavove o ključnim događajima, u kojima je sudjelovao. Ova tri izvora jasno otkrivaju kakav je Kuharić bio kada je odnos prema vlastima bio u pitanju, prvo prema komunističkim, a potom prema vlastima koje su oformljene formirane nakon pobjede Franje Tuđmana na prvim demokratskim izborima u Hrvatskoj.

Tu su zapisani čak i ovakvi detalji, na primjer, koji su bili njegovi razlozi zašto je dao da zvona zvone u povodu smrti maršala Tita, kako je dao posljednju pomast prvom hrvatskom predsjedniku Franji Tuđmanu i što je o svojem viđenju suvremene Hrvatske zapisao nekoliko dana prije svoje smrti.