Dvije deke, tri plahte

Ovo je priča o iračkoj izbjeglici. Zove se Samir Karim, ali to nije važno jer to nije njegovo pravo ime. Rođen je 1. srpnja, ali to nije njegov pravi rođendan. Živi u nizozemskome centru za tražitelje azila, ali ni to nije važno, jer svi su prihvatni centri isti. Ili nisu? Samir Karim upoznat će vas s pet stotina imigranata koji čekaju da im nizozemske vlasti dadu dozvolu boravka. Dok je ne dobiju, ne smiju raditi. Ne smiju se školovati. I ne smiju izostati s jutarnjeg prijavka. Neki čekaju tri, neki sedam, neki šesnaest godina; neki su u međuvremenu ondje umrli, a neki se rodili. Nitko od njih ne zna koliko će čekanje još trajati, ni kako ga skratiti. I premda su vrata centra otvorena, vanjski je svijet za njih zatvoren.

„Centar za traženje azila, piše Al Galidi, grob je u kojem je pokopano vrijeme nekoliko stotina ljudi. Na ovome je grobu autor podigao nezaboravan spomenik, koji je ujedno i kritika, i ogledalo. I ja sam se postidio gledajući u nj.“ – Tommy Wieringa

„Istodobno duhovit i sumoran, roman ovoga pisca niče iz njegova vlastitog iskustva i razotkriva okrutne i često apsurdne procedure koje imigranti moraju pretrpjeti. Dvije deke, tri plahte priča je o osjećaju pripadnosti i o tome što znači biti čovjek u svijetu u kojem su ljudi manje važni od državnih procedura.“ – Matt Hanson, Words without borders

„Provokativna slika nizozemske gostoljubivosti. Obavezno pročitati.“ – The Correspondent

„Laka, jednostavna i humoristična, i upravo zbog toga pogađa ravno u sridu. I nemojmo se zavaravati: stilski, ova je knjiga potvrda spisateljskog umijeća.“ – Bookseller Van Rossum

„Dvije deke, tri plahte za izmučena tražitelja političkog azila u klopci pravnog pakla čine ono što je Kvaka 22 Josepha Hellera učinila za nesretna vojnika u ratu[…] Priča je to našega doba, i za naše doba.“ – Rayyan Al-Shawaf, Los Angeles Review of Books