Dubravske priče

Nakon romana Meho, koji je dobio sjajne kritike i izazvao veliku pozornost u regiji, Kaplan se javlja s pričama koje predstavljaju svojevrsno proširenje tog romana, smještene su u isti prostor i bave se istim ljudima, na podjednako virtuozan način.

U pričama Almina Kaplana iznenadni mikrodogađaj načas naruši monotoniju i ogoljenu „običnost“ seoske svakodnevice u poratnoj i postlogorskoj Hercegovini. To nikad ne preraste u potres koji ruši zidove, nego se samo nakratko otvori pukotina kroz koju možemo nazrijeti pulsiranje punokrvnih drama i teških emocija, najdubljih strahova i prigušenog trpljenja. Kroz koju možemo osjetiti otkucaje paklenog stroja ugrađenog u temelje našeg svijeta. Tradicionalna potmulost i zloslutnost zasnovana na iskustvu, izmiješane s vjerom i praznovjerjem, u srži su Kaplanova književnog interesa, a iz tog interesa izrastao je autentični umjetnički glas koji – kao što je obično slučaj s autentičnim glasovima – uvelike nadilazi granice našeg jezika, našeg prostora i vremena.

Ivica Đikić