1983.

U našim odrastanjima razne su nam godine bitne i važne. Neke su prijelomne, neke veselije, neke opasnije, no zasigurno smo i najsnažniji, i najranjiviji, i najsamopouzdaniji, i s najviše sumnji u sebe kada nam je sedamnaest, kada se bliži kraj srednjoškolskog obrazovanja, kada smo dovoljno odrasli za sve, a još ne znamo što je pred nama. Miljenko Jergović u svom novom romanu 1983. uranja u sebe samoga iz te godine i precizno rekonstruira jednu godinu koja traje do početka Olimpijskih igara u Sarajevu te onoga sebe iz te godine, mladića koji od sada već mitskoga Sepetarevca hoda gradskim ulicama, obilazi knjižare i klubove, kafiće, ali i opsesivno čita novine te sluša punk i rock.

U 1983. pred nama se rastvara godina u kojoj je Šibenki bilo pokradeno prvenstvo, u kojoj je Danilo Kiš u sabranim djelima izdao novu knjigu Enciklopediju mrtvih, godina u kojoj traje suđenje muslimanskim intelektualcima, ali i u kojoj taj tinejdžer u zadim­ljenom Bugattiju, kamo zapravo i ne pripada, sluša matricu prvog Bajagina albuma. Godina obilježena neizvjesnošću i strahom od odlaska u vojsku, više negoli od upisa na fakultet, ali i prepuna malih radosti, u kojoj nitko ni u primislima ne sluti katastrofu koja će započeti ni deset godina poslije. Miljenko Jergović oživljava tu godinu i svijet kakav više ne postoji.

Sada je taj svijet fiksiran kao jedan od mogućih svjetova kojem vjerujemo više nego bilo kojoj povijesti. Kroz arheologiju sjećanja, kroz događaje kolektivne memorije i one sasvim osobne pisac u ovim romanesknim manevrima, kako je 1983. podnaslovljena, pokazuje i dokazuje da se roman krije svugdje, ali da ga tek rijetki mogu napisati na način da im vjerujemo.