Tvornica Hrvata

U procijepu između salonskih rasprava jesmo li u književnosti završili s temama rat(ov)a devedesetih ili je za pisanje najbitnija vremenske distanca, Nebojša Lujanović napisao je roman u kojem se bavi najsramotnijim i najapsurdnijim pitanjem toga doba –jesmo li mi naši? U bijegu od rata jedna obitelj iz Srednje Bosne svoj privremeni dom pokušava graditi u Zagrebu.

Majka, seka, dida i dvanaestogodišnji dječak suočavaju se s mrzovoljom novih susjeda i težinom egzistencije osuđene na humanitarnu pomoć, sve dok jednoga dana majka ne savlada administrativne „rupe“ i suvereno zasjedne na čelo – tvornice Hrvata! Pod dimnjakom te tvornice punom parom proizvode se instant Hrvati i nabavljaju dokumenti koji znače spas. Pa tko to ne bi platio? Dječak čijim je glasom ispripovijedan ovaj roman odrastao je preko noći i povremeno zna začuditi njegova ozbiljnost. Ja mislim da je najzajebanije u ratu odrastati, zaključit će i doista nemamo argumenata kojima bismo ga mogli demantirati.

Nebojša Lujanović uvjerljivim je glasom, s osjećajem za nijansiranje sitnih detalja na rubovima tragedije i komedije, napisao roman o ljudima koji se teško mogu složiti koje je boje bio ormar u njihovu nekadašnjem domu, jer događaji potiskuju sjećanja, ali nikada neće do kraja klonuti duhom jer su iz svoje prošlosti, ako već ništa drugo, ponijeli neuništivu životnu logiku – uvijek neki kurac, od toga se sastoji život.
Ovo je roman koji ipak završava smijehom, možda i zato što je jasno da njegovi protagonisti neće postati netko drugi – iako se to od njih traži i sami se oko toga trude – nego će ostati svoji. I dobro da je tako, za život i za priču.