Nema više sna

„Neupitno jedan od najboljih europskih romana poslijeratnog razdoblja 20. stoljeća…”

Sunday Herald

Roman „Nema više sna“ (1966.) Willema Frederika Hermansa kanonsko je djelo nizozemske književnosti 20. stoljeća. Uz monumentalni (anti)ratni klasik „Damoklova mračna komora“, to je drugi roman ovog književnog velikana preveden na hrvatski jezik.

Nizozemski student geologije Alfred Issendorf s trojicom norveških kolega odlazi na ekspediciju u najsjeverniju norvešku regiju Finnmark kako bi potvrdio hipotezu da su tamošnji krateri nastali od udara meteorita. Alfred je opsjednut mišlju da će doći do velikog znanstvenog otkrića kojim će impresionirati svijet, no nesiguran, neiskusan i jedva dorastao izazovima u arktičkoj divljini u svemu vidi tajnu zavjeru protiv svoga znanstvenog rada te sumnja u sve i svakoga osim u samoga sebe. Smrznut i mučen nesanicom, on postaje sve očajniji i paranoičniji pod ponoćnim Suncem, sve dok ne donese jednu katastrofalnu odluku…

U spoju putopisa, crne komedije i tragedije Hermans progovara o psihologiji nesigurnosti i taštine, temi gubitka i zamagljivanja identiteta. Opisi dramatične arktičke atmosfere, na rubu realnog i surealnog, popraćeni su razmišljanjima i raspravama o mnogim moralnim i filozofskim temama: o „velikim i malim zemljama i jezicima“, ulozi znanosti, smislu i besmislu, Bogu i čovjeku.

„Nema više sna“ slojevit je i velik roman: uzbudljiva priča o preživljavanju u divljini, psihološki narativ o mladom znanstveniku koji želi nadmašiti očeva postignuća i zadiviti majku te naposljetku roman s filozofskom potkom koji dovodi do zaključka da jednostavno ne možemo i nikad nećemo moći shvatiti ono najvažnije: fundamentalni misterij života.

O autoru:
Willem Frederik Hermans (1921. – 1995.) jedan je od najvećih nizozemskih pisaca. Pisao je romane, pripovijetke, eseje, poeziju i drame. Doktorirao je fizikalnu geografiju koju je i predavao na Sveučilištu u Groningenu do 1973., kada već kao etablirani pisac seli u Pariz.

U svojim djelima kritizirao je boljke i licemjerje društva, a polemičan ton njegovih tekstova doveo ga je i do sudskog procesa 1952. g. Cjelokupan Hermansov opus reflektira njegov specifičan, pesimističan pogled na svijet i filozofiju „kreativnog nihilizma“.

Nakon II. svjetskog rata, koji igra važnu ulogu u Hermansovu životu i radu, objavljuje romane Conserve („Limenka“) i De tranen der acacia’s („Bagremove suze“). Temi rata vraća se u romanu „Damoklova mračna komora“ (1958.) kojim je osvojio čitateljsku publiku. Uz ovaj klasik, vrhuncem njegova književnog rada smatra se roman Nooit meer slapen („Nema više sna“, 1966.) o ne­uspjeloj ekspediciji mladoga geologa u Finnmarku.

Godine 1972. odbio je primiti nagradu P. C. Hooft za životno dostignuće u književnom radu, a 1977. dodijeljena mu je prestižna Nagrada za nizozemsku književnost.